Od 15.te, svake godine idem u Sarajevo. Kažu i istina je da svi putevi vode kroz Saraj, taj divan, ušuškani grad između bajkovitih planina. Ako krenemo u Dalmaciju, na jedno od prelepih ostrva, proći ćemo od Beograda, preko Šapca i Loznice, Zvornika, Romanije, u grad Baščaršije, rock ‘n’ roll-a 60-tih i 80-tih, početka I.sv.rata, Zimskih Olimpijskih igara, planinarskih domova, univerziteta, mesta gde se duša trenutno zaljubi u taj splet više kultura, u ljude koji umeju da praštaju i gde se, i nakon rata 90-tih, u kome je toliko ljudi propatilo, Srbin, Hrvat i Musliman i dalje druže i zovu prijateljima, u čemu se i vidi banalnost i sav nemoral i pohlepna poenta rata. Sarajevo je ljubav i uzbudljiva priča naših roditelja koji su naučili da pevaju, sviraju, vole i poštuju i stupaju u brak sa onima koje vole, a ne sa onima koji popunjavaju tamo neki šablon. Sarajevo je princip, stav, pravda i istina. Sarajevo je vrelo Bosne, izvor večne lepote, koja se trudi da opstane, i koja opstaje, nasuprot svim nedaćama. Sarajevo su teta Vesna, lekar koji je previjao i ušivao ranjene, ta žena koja, obolela od raka, uspeva da ga prevaziđe i ide napred, sa širokim osmehom na licu i ljubavlju kojom pleni na sve one koji je ulicom pozdravljaju. Sarajevo je Andrea, žustra i jaka, sposobna i pravedna ćerka Sarajeva, njegovo užurbano srce, a Lara je njegova mila ruka koja širi put za svoga sina napred, da prenosi na dalje kroz generacije taj borbeni, a večno smeran i osećajan duh. Sarajevo su svi ti ljudi, sazdani od Romanijskih pašnjaka, Jahorinskih borova, snega sa Bjelašnice, izvora sa Igmana. A onda, nastavićete dalje uz tirkiznu Neretvu, reku kakve nema, čuvenu reku koja nas vodi na Mostar i dalje na Ploče i hrvatsku razuđenu obalu.
