Slaba društvena integrisanost može da bude razlog mnogih pojava, a to su pre svega loš rad državnih institucija, slabo angažovanje organizacija koje bi podstakle mlade da se kvalitetnije i više aktiviraju, kako bi se osetili pre svega korisnim i značajnim, zatim nove tehnologije koje sve jače guše razvijanje govora i sposobnosti za interakciju, pa tako danas imamo mlade od dvadeset i više godina kojima je malo-malo teško da pronađu odgovarajuću reč, sklope rečenicu i kažu ono što misle, vodeći se mlataranjem rukama i mučenjem facijalnim ekspresijama. Osim toga, adolescenti danas imaju poteškoće i sa sklapanjem prijateljstava, sa povećanom inertnosti ka tome i uopšte razgovoru, osim ako taj razgovor nije iskucan, natapkan na ekranu. Ja se prosto divim ljudima koji šalju osmehe, sve te osmehe, poljupce i srculencad sa onako hladnim, okamenjenim izrazom na licu u nekom poluvremenu u vožnji autobusom, hodu. Kao neke utvare, hladne i robotizovane. Iz dokolice, koja je postala obavezan deo života svih nas, krijemo se iza svog „drugog lica“, neke kul osobe, svoje „najbolje“ verzije sebe: „Okačila je sliku s mora, koja kretenka, pravi se važna guska jedna, i baš je lepa, ma sad ću vala i ja da se slikam, napadalo je kiše juče, ko da će se videti da je iza mene bara, a ne Sutomore!“ Za sve to vreme, neko ko nema fejs otišao je na razgovor za posao, pa ako ga dobije, dobije ga, bar je uradio nešto pametno!
she took photo on the sea, wait it’s a puddle…
