Proučavanjem kulture bavi se značajan broj naučnih disciplina (filozofija, antropologija, psihologija, a posebno mesto pripada sociologiji, odnosno sociologiji kulture itd.), što je i izrodilo veći broj definicija kulture i nepostojanje jedne opšteprihvaćene definicije. Vremenom se formirala široka lepeza definisanja: od antropološkog („Kultura je čovečanstvo“), preko redukovanih („To su najsofisticiraniji izrazi ljudskog duha“), do negacijskih („Kada čujem reč kultura, hvatam se za pištolj“ ). Pri tom se i upozorava na moguće društvene posledice određenih shvatanja kulture. Kultura je pozorišna predstava, uzvišenost koncerata duhovne muzike, posvećena tišina nacionalnih biblioteka, predani terenski rad arheologa i tumača starih rukopisa, nastojanje da se za blaga prikupljena u bibliotekama i muzejima zainteresuju posetioci i čitaoci. Kultura je napor da ona, u obliku umetničkih i drugih dela bude dostupna najširoj publici. Kulturu, dakle, čine i oglasi koji posredstvom štampe, radija i televizije pozivaju na promocije, izložbe, predstave.
Jedna od definicija kulture: “Kultura je složena celina koja uključuje znanja, verovanja, umetnost, moral, pravo, običaje i svaku drugu sposobnost ili naviku koju čovek stiče kao član društvene zajednice”, Edvard Bernet Tajlor. A za kulturu možemo vezati pojmove, kao što su: razvijanje, obrazovanje, usavršavanje, oplemenjavanje, bogaćenje duha, obrazovanost, načitanost, i prema tome uzdizanje pojedinca i celog društva do toga da mu ideali budu: pravičnost, istinitost, čovečnost i uzajamno poštovanje.
Pojam “kultura” se odnosi na celokupno društveno nasleđe, na naučne obrasce mišljenja i delovanja, čime se otvara pojam kulturnoj politici i akciji, a pojam kulturne politike označava usmeravanje kulture u državi ili u okviru kulturnih institucija sa jasno određenim ciljevima i prioritetima i instrumentima kojima se oni ostvaruju. Sama politika predstavlja ophođenje prema masama (okrenuta je ka masi, društvu) i protivnicima. Ogisten Žirar reče da je politika sistem krajnjih produkata, ciljeva i sredstava koje želi jedno društvo, a koji su predstavljeni od strane vlasti. Bar bi tako trebalo da bude. U većini zemalja za formulisanje i sprovođenje nacionalne kulturne politike nadležno je ministarstvo kulture. Postoji više modela kulturne politike, ali su najčešći autoritarni i demokratski model. Drugi su: nacionalno-emancipatorski, paradržavni i drugi. Što se tiče država u tranziciji, sa prestankom državne, ideološke kontrole prestala je i državna briga, pa su kulturne institucije upućene na tržište koje faktički još uvek ne postoji. Post-totalitarni period ne daje još uvek mogućnosti kreiranja istinski novih institucija, istinski novog kulturnog koncepta iz više razloga. Autoritarni model je takav, gde je kultura u celosti podređena državi, tj. Interesima i ciljevima vladajuće elite, jednopartijskog političkog monopola. U takvom modelu država planira razvoj kulture, ona odlučuje i usmerava kulturni razvoj direktno, odlučuje o prioritetima, vrši cenzuru, onemogućava i kažnjava (Staljinov sistem) “nepodobne” stvaraoce, vrši politički pritisak, usmerava stvaraoca i celokupno stvaralaštvo, čime konzervira jednu institucionalizovanu kulturu, kulturu koja pripada utvrđenoj šemi datoj od strane države. S druge strane se nalazi najčešći- demokratski, liberalni model, koji govori da kultura pripada građanima, pa se još naziva i građanskim modelom kulturne politike, koji je ponikao u zapadnoevropskom prostoru. U ovom modelu se uvažava individualnost i raznolikost, inovativnost. Zasniva se na postojanju i slobodnom delovanju sukoba, a ne na njihovom ukidanju. Ali, previse slobode jednako je ropstvu, odnosno, kako je rekao Zigmund Bauman: SLOBODA JE PARADOKS. Sloboda je puna zamki, nedostatak moralnih obaveza. Još je dodao: “Ako trebam biti potpuno slobodan – što znači da mogu realizovati svoje namere – drugi ljudi to moraju prihvatiti, čak i ako se te moje namere ne slažu sa njihovim željama”.Što nema potrebe dalje objašnjavati, jer smo već dovoljno uvereni i svesni zapadnih, američkih “vrednosti”, koje žele da utope i ovde na našim prostorima, na silu. A setite se i samo zapadne kolonijalne dominacije u Africi, Indiji, Latinskoj Americi, gde se vršila (pa i danas indirektno vrši) ne samo ekonomska i politička, već i kulturna hegemonija, koja je težila da potisne, zaustavi kulturno-duhovni razvoj, tradiciju i kulturu naroda čiju je zemlju zapadni čovek zauzeo. Zapadni čovek svojom “demokratijom” i “milosrđem” iskorenjuje svaki oblik autentične tradicije, čime obezličuje, potčinjuje, nameće, tj. kolonizuje. A šta ima gore od toga da nemamo sopstvenu kulturu? Da nemamo sebe? Da nemamo svoj identitet i integritet? Time i ne postojimo. Danas se bivše kolonije trude da nađu svoju pokretačku snagu, skupe svoje delove identiteta i nadoknade vreme koje su u crnom vremenu izgubili.
Što se tiče kulturne akcije, ona, prema Sigmundu Grafu, predstavlja ukupnost mera ili praktičnih koraka kojima se utiče na razvoj stvaralačkih mogućnosti, kojima se podstiče angažovanje čoveka da bude originalan, autentičan, kreativan i otvara njegova radoznalost u prostor doživljavanja. Drugim rečima, kulturnom akcijom ljudi uz pomoć kulture, koju kreiraju i doživljavaju, lakše ovladavaju svojom realnošću. Lakše je percipiraju i shvataju, te time i lakše rešavaju probleme s kojima se suočavaju. Kulturna akcija, znači, nije isto što i kulturna politika i obrnuto.
Danas je jako važno odgovoriti na pitanje, kako ćemo našu kulturnu politiku i akciju uklopiti u promene koje diktira globalizam. Da li ćemo slediti naš ili tuđi interes, jer, kao što smo rekli, ta čuvena globali¬zacija kulture nužno dovodi u pitanje kulturne identitete naroda, posebno malih naroda.
korišćena knjiga (doduše jako šturo i „staro“ napisana iz 90tih Prnjata.)