Mladi, obrazovani, besposleni.
Naša generacija i dalje zaostaje u svakom pogledu, začepljena negde u produženoj transformaciji, postadolescenciji, živeći sa roditeljima, radeći i dalje poslove koje smo radili kao studenti. Dosta je i onih koji nemaju podršku roditelja, već rade i po dva posla konobarisanja, ne bi li platili i studije i stan koji iznajmljuju u Mirijevu ili Žarkovu.
I ovog proleća, brdo diplomiranih studenata će dobiti diplomu, master ili doktorski stepen. Razlog za slavlje, zar ne? Možda pre početak depresije susretanja sa realnim životom. O tome piše i američki mesečnik koji proučava (ne)zaposlenost:“Millennial Jobs Report”, koji iznosi zvanične podatke o radu i prati stope nezaposlenosti za mlađe radnike Amerike. Od maja prošle godine podaci pokazuju da je 14 % 18- do 29-godišnjaka bez posla.
Koliko jedan akademski građanin u odori konobarice još treba da traži, iziskuje posao bolje prilagođen njenim kvalifikacijama? Ako bolje primetite, pogotovu na privatnim fakultetima, ali sve više i na državnim, u čemu je smetnja, u čemu je problem, doćićete do zaključka da ovo nije stvar izbora načina života. Radi se o sistemu u kojem boomeri štite svoje preostalo bogatstvo i poglede na naš račun. Bez prakse, bez dodira sa činjenicama, u teorijama, knjigama i neopipljivom se davimo, u gubljenju vremena, u nekom vanvremenskom, začaranom krugu neefektnog školovanja. Na privatnim fakultetima obećavaju prakse i posao nakon završetka, na državnim strepe od novih asistenata, konkurencije.
Milenijalci su, takođe, i ako nađu bolji posao, ograničeni na skraćeno radno vreme, čime se suočavaju sa siromaštvom. U našim godinama, naši roditelji su, zahvaljujući stabilnoj i dobroj plati, već imali izgrađenu porodicu, a na primer Aleksandar (31) i Mina (28) žive u iznajmljenom stanu, dobijaju-gube-dobijaju-gube poslove, završili Ekonomski fakultet oboje. Poenta je gde? Ne, država nije siromašna. Državu osiromašuju predhodnici.
Do 2030 godine služićemo bogatog starijeg boomer-a, kao kmetovi klase koja nas je apsolutno privatizovala, pokrala, ukrala budućnost.
Ili to nećemo da dozvolimo?
Hoćemo, sigurno. Iz straha. Radićemo i uradićemo sve, samo da ne izgubimo sreću napokon stabilnog posla nakon 70 predhodno izgubljenih.
Na žalost.
Sofija V.