Zaista je zabrinjavajuća pojava prezasićenosti „društvenim“ mrežama, ta potreba da sve obaveštavamo, slikamo gde smo, šta jedemo, da budemo bolja verzija sebe ili neko drugi, da se takmičimo sa prijateljima umesto da spontano prosto uživamo u druženju. Potreba da non stop oglašavamo šta smo kupili, reklamirajući etikete i brendove, kao da nismo ljudi nego besplatne hodajuće reklame, uživajući u zatvorenom sistemu proračunatog, serviranog načina razmišljanja, življenja, koji mislimo da je sloboda. Ne sme ćovek više ništa da pita, da ne bi ispao „glup“, jer „sve“ ima na internetu na jedan klik, ne ume više ni da izrazi svoje emocije facijalnom ekspresijom taj isti čovek, od okamenjenosti „buljenja“ u beli ekran odvraćanja pažnje od života. Mainstream kao „najglasnija“, tiha forma upravljanja ljudskim umom, onim što on treba da smatra da voli, da mu je popularno, da mu je glupo, da treba da voli, mrzi itd. utiče na jednostrano mišljenje MASA, praveći zavisnost od takvog oblikovanog mišljenje, stava, a pre svega je opasan onaj politički i verski. I zapravo saterujemo u ćošak pojam slobode. Ako je nešto postalo cilj, popularno i važno kao profitabilno, onda će svaka štampa biti sve sem slobodna, jer alternativna onda nije isplativa, nemajući uticaja. Tako da, osim brojnih pozitivnih osobina društvenih mreža i drugog, moramo obratiti pažnju na preteran uticaj koji dopuštamo.
