Opet jesen. Čuj mene opet…sinusi, kosinusi, ditiramb Bijelog Dugmeta, oblak u kafi, pomalo je tuzno kada ostaris depra te neka gorka zajedljiva ufati i prosto ne možeš da je prikriješ. Ničeg te više nije sramota. Sramota te je drugih ljudi koji te nasipaju i okružuju sa sve više onoga što ti je odvratno i od čega ti se povraća. Počinješ da shvataš koliko je toliko toga smešno, bedno, nepotrebno, višak i neprilično situaciji, nekoj zajedničkoj, gde pojedinci postaju većina koja glumi, doteruje, šminka svoje prljavo lice, stavljajući na to neki začin ukralog karaktera sa Zapada, na silu, na propast duše. Neka opšta pohmura ustajalost poput mirisa vlažne šumske mahovine u zatvorenom, začaranom krugu istoventosti društva koga pritiskaju ka margini tiho bez glasa, bez otpora. I tako, bez ikakvog otpora, vrteći se prevozima, ležeći budni, tonemo svoju mladost, zbunjeno, strašno zbunjeno, kao da je ružan san. Mladost koju niko ne želi, starost koju su svi precrtali. Večita borba kroz samopotcenjivanje, samodestrukciju, samobrisanje, prihvatanje onog što moramo na silu prihvatiti, što nismo očekivali da ćemo morati prihvatiti nakon toliko vremena provedenih u školama, na fakultetima, masteru, učeći i ponavljajući i opet učeći, jer to tako sistem nalaže, skratiti izistinsku slobodu uz konstantne ucene, te ucene, nečije definicije koje je neko od nekog drugog prepisivao, te ucene, obmana i zid.
