Svi smo svesni uticaja Rusije na procese državnog uređenja i spoljnu politiku svih bivših članica SSSR-a, što i jeste osnova za proučavanje i praćenje rusko-ukrajinskog odnosa. Uzimajući u obzir viševekovnu zavisnost i zajedničke kulturno-istorijske karakteristike Ukrajine od Rusije i ne samo Rusije, razumno bi bilo prihvatiti potrebu ka osamostaljenju i nezavisnosti, ali reklo bi se da je „sudbina“ teška za ukrajinski narod.
Rusija, kao jedna od vodećih država u svetu i veliki patriotski simbol svih pravoslavnih istočnih i južnih slovena, oduvek je igrala bitnu i značajnu ulogu „tradicionalnog i patrijahalnog supruga“, koji je kroz istoriju vodio glavnu reč i komandu i prema svojoj „ženi“ – Ukrajini. A Ukrajina, žena, je sve to trpela ponizno, sve dok nije „dočekala“ raspad braka i dobila svoju „nezavisnost“ 1990.
Podeljena između Kijeva i Lavova na dve strane, onu orijentisanu ka ruskim interesima, još uvek sećajući se Velike Rusije, i na onu stranu, okrenutu ka Zapadu i njegovim interesima, Ukrajina biva razvlačena, gušena, u paramparčadima ispodeljena, u sukobima, u još jednom ratu, gde se gubi svaki njen lični interes. Paradoksalno, Ukrajina, nekada Kijevska Rus, je kolevka Rusije i pravoslavlja, i nekada su se zvali Rusima, gde je Русь onaj čovek ruse, plave kose.
Nakon dolaska Viktora Janukoviča na vlast 2010, spoljna politika Ukrajine se menja, kao što je i naša promenila kurs nakon pada Miloševića i poslednjih delića Jugoslavije. Taj kurs se okrenuo ka „modernizaciji“ i novim međunarodnim realijama, ka kritici „proruskog kursa“ i uvođenju što jednosmernije politike, koja je pretila ruskim interesima u Ukrajini. Takve nove tvrdnje ukr.vlasti delovale su preuranjeno, s obzirom da su takve promene i nove metode realizacije takvih naglih preorijentacija, kao i kod nas, nagle i kontradiktorne.
Proces evrointegracija deluje poput „S one strane uma“ genijalnog Neleta i njegovih Nadrelista- preterano, prenaglašeno i ludo za običan narod koji nema glas, a mora da „prati“ nove preokupacije. Donet je zatim „Zakon o temeljima unutrašnje i spoljne politike Ukrajine“ u kome je potvrđen cilj Ukrajine u dobijanju članstva u EU, koji se odražava i na temeljima unutrašnje politike, uvođenjem evropskih standarda u svim sferama i integracijom evropskih obrazovno-naučnih pristupa i iskustava. Odredivši svoju želju, u cilju izbegavanja ponovne zavisnosti od Rusije, Zapad je kontrolisano produbljivao jaz između „bivših supružnika“, podstićući ukrajinski nacionalizam, kao oružje radi slabljenja ruskog uticaja. Ukrajina izjavljuje namere za priključenje u NATO, radi „nacionalne bezbednosti“ što još više bode oči Rusije. Pa nije baš strategično imati NATO u komšiluku, pred granicom, zar ne?
U težnji ka normalizaciji odnosa sa Moskvom, zbog velike ekonomske zavisnosi od nje, i u isto vreme, integraciji i usvajanjima evropskih vrednosti, nastaju sukobi razmera većih nego što možemo videti preko ekrana ili pročitati sa internet portala. Energetska zavisnost Ukrajine od Rusije dostigla je kritičan nivo, a u Ukrajini se ne razvija plan ni za obezbeđenje alternativnih izvora energije niti razvoja novih tehnologija, pa je ukrajinski tranzit gasa do EU još manji. Neoimperijska tendencija Rusije ne dozvoljava odricanje svog uticaja, okreće se Kini i Indiji, pokazujući gordo Zapadu leđa, dok EU uslovljava nove namete i odgovornosti Ukrajini. Na margini života traje rat od 2013 pa do dan danas, koji je odneo brojne ljudske živote, smanjio bezbednost građana, uneo strah, ali nije odneo želju za postojanjem, borbom, kao što ni bezbroj puta pre nije.
Pod „kvazimodernizacijom i demokratijom“ Kijev slabi u komunikaciji s Moskvom, narasta ta njena asimetrična zavisnost od Rusije, u ekonomskim i energetskim sferama sa niskim ili nikakvim stepenom zainteresovanosti Rusije u podršci, „dozvoli“ za autonomiju i evropejizaciju Ukrajine, i EU sa Amerikom, sa druge strane, koji pokušavaju, na razne načine, da sprovode političke promene, procese, manipulacije uz pomoć medija.
Konfrontacija Rusije sa Briselom i SAD je sukob interesa, gde je Ukrajina izabrana za poligon. U tom sukobu, ona ne dobija ništa osim pogibije i rasparčavanja i još gore korupcije. Ono što je „neposlušna žena“ dobila je dvadeset godina stresnog, mučnog sučeljavanja sa svojim surovim „mužem“ i koristoljubivim, licemernim „novim dečkom“ sa šeretskim osmehom, odelom i kravatom. Što se tiče nekakvih evrointegracija svih država u tranziciji iz socijalizma u kapitalistički sistem, odnos Brisela sa Kijevom ili Beogradom nema baš nikakvu vrednost niti smisao i uvek će prioritet biti Moskva i kako „doći“ do nje, nakon što su sve nas ostavili u nategnutom i treperavom bolu , „Ali kad bih umeo da vičem – kad bih samo umeo! – svi bi me čuli. Međutim, ja sam – nem. I ovo je još svet: rečno ogledalo – od gvožđa i neba most sa nategnuto izvijenim leđima; pucnjevi oblaka…..jaučem.“ J. Zamjatin.
Evropske „norme i standardi“, zapadni uticaj, NATO prosto su ne-pri-hvat-ljivi za Rusiju. Pa zar da uski korporativno-korumpirani interesi političke elite sa sve tri strane ne iskoriste sve mogućnosti ovog sukoba? Borba će trajati do samog kraja, a onda ćemo videti ko će poslednji ispiti onu zadnju kap krvi iz flaše.
Ukrajina: večno zavisna i večno pod pritiscima i napadima zemlja. Od pada Kijevske Rusije pa možemo reći i do danas. Pod nogama, u sastavu kneževine Litve, pod vladavinom Poljske, Austrougarske u XIV i XV veku i Rusije od jačanja aristokratije i pokmećivanjem ukrajinaca. Ukrajina, koja je za vreme Staljina nazivana Malorusijom i u kojoj je veštački izazvana glad- na ukrajinskom голодомоp, proterana i ubijena masa ukrajinskih mladih intelektualaca, zabranjivano korišćenje ukrajinskog jezika, vršena promena ukrajinskih prezimena, ne lišava se svoje tradicije i kulture, svog jezika, i čini se, da i u najtežim trenucima ona biva u sebi još jača i izdržljivija. Nikakva tatarska najezda, čini se, neće moći da slomi njen duh. Oni koji ostanu, koji se izbore za dah, koji je ne napuste, biće uvršteni u niz najpoznatijih pisaca, pesnika, intelektualaca, oslobodioca. A oni se nižu još od Povisti minulih lit, Vladimira Velikog i Monomaha, Svjatoslava, kneza Igora, Jaroslava Mudrog, Jurija Drohobiča, prvog doktora medicine u Ukrajini, Gerasima Smotrickog, Ivana Višenskog, Skovorode, Ivana Nekraševiča, Bogdana Hmeljnickog,Tarasa Ševčenka, Viktora Zabile, Lesje Ukrajinke, Line Kostenko, Mihajla Kocjubinskog, Ivana Kotljarevskog, Panasa Mirnog, Ivana Franka, Marka Vovčka, pa do Kvitke Cisik, Vire Vovk, Svjatoslava Vakarčuka, novog borca zarad borbe, simbola budućnosti Ukrajine. Kijevska Rus danas je zemlja najlepših, najnežnijih, najosećajnijih glasova, punih nežnosti i duha, neopisivo lepih melodija. Želja mi je da odem na koncert Svjatoslava Vakarčuka, na Okean Elzy.
Godine 2014. i 2015. bile su napet početak konfrontacije Zapada sa Istokom po ko zna koji put. Postalo je sve teže ignorisati ekonomsku situaciju u svetu, antivladine grupacije širom, političke promene, tendencije, sukobe i kod nas i globalno, večite manipulacije na Bliskom Istoku, visoku cenu nafte, izbeglice, islamske samoubice u prestonicama EU, svašta nešto. Od svega je najgore ono u ljudima, a to nije ni nasilnost, agresivnost,ni izopačenost, već nerad, netrud, neborba, odustajanje, prihvatanje, predavanje. To je ono što najviše nepodnosim. Tu izreku: „Nemoj da se žališ, uvek postoji gore“. Taj ko to veli, okrenu mi leđa, nastavi da gleda u novine praznih listova i da, na žalost, naše novine su uglavnom prazne, ispraznih naslova, ispraznih nesadržina. U nekom vanvremenskom uglu, mladost gleda u nepoznato i da, plaši se. Nema nikoga da sledi.
Ночi i днi залишили свiй слiд
В моїх очах
Скажи менi, куди нас заведе
Цей довгий шлях, цей довгий шлях
Океан Ельзи
autor: dipl.fil SOFIJA VOJVODIĆ