Vira Vovk – magični ukrajinski realizam
„Ljubav i Smrt su dva demona,
pobednici u svakoj borbi!“
Možeš da se boriš, dok ne polomiš
svo moguće oružje;
da bežiš u katakombe,
u lavirinte termita,
u ideale, herojstvo, religiju,
da odlepršaš u utopiju, fantaziju,
da se kriješ iza ironije, gordosti,
arogancije ili sarkazma,
ali uvek će te pronaći
i još će ti se nasmejati:
„Koliko samo protraćene energije!“
V.Vovk
Rođena 1926. u Borislavu, Vira je svoje detinjstvo provela u Karpatima, a zatim putovala „putem emigracije“ od Nemačke do Brazila, gde danas živi. Pošto je savršeno ovladala nemačkim jezikom, u Brazilu je bila profesor nemačke književnosti. Putujući svetom, Vira je zadržala svoj identitet i ljubav prema Ukrajini, te je postala jedan od najsjajnijih autora i vodioca ukrajinske književne elite u egzilu. Poezija, proza, drama i mnogobrojni prevodi ukrajinske književnosti na portugalski i druge jezike, proslavili su lepu devedesetogodišnjakinju! Ukrajinski Robinzon, kako je u šali sebe nazvala, rekla je za novu, modernu ukrajinsku literaturu da je zanimljiva, hrabra, da ima veliku prizmu različitih umetničkih tehnika, ali da nije dovoljno agresivna, kada bi trebalo da jeste. „Danas Ukrajina sasvim liči na Brazil- šire se partije, kandidati za predsednika, egoizam, korupcija, lenjost i nedostatak istinskog patriotizma.“ – rekla je za „Український журнал“ .
Jedno od njenih novijih dela je „Maskarada“, zbirka kratkih priča, koje je meni „upalo“ u ruke, kao poklon od jedne ukrajinske studentkinje. Zbirka različitih životnih priča govore o istini i sujetama svetovnog postojanja na koju smo navikli; na večito pitanje: Da li je naš svet pozorište u kojem svako igra svoju ulogu, skrivajući se iza takve maske koju mora da nosi i igra je napamet, i da su sve brige i uzbuđenja ne više od onoga što je zapravo niz maski koje su tu da se menjaju u zavisnosti od situacije? Veoma mali broj ljudi vidi kroz masku, uspeva da je poremeti, kako bi razumeo život.
Zbirka je skup minijatura koje se lako čitaju i kojima se uvek vraća, kao nekom putovanju koje ne možemo da napustimo, jer uvek nešto novo saznamo i razumemo. „Свята гай“, „Карнавал“, „Калейдоскоп“, „Сьома печатка“, „напис на скарабея“ і „колядувати напередодні Різдва“ su glave iz različitih godina, koje nose sa sobom svoje povesti i epohe. Tu su priče raznih ljudi koje je sretala sa njihovim duhovnim, životnim transformacijama, stradanjima, sa zanimljivih metaforama, fantastičnim opisima, egzistencijalnom filozofijom, religijskim motivima, gde se poezija i proza međusobno prepliću kako bi čitalac skinuo svoju masku i susreo se sa sobom.
„Maskirani“ saputnici zbirke imaju žeđ za životom, ljubavi, koji se graniče sa mržnjom i dužnosti. Svaka priča otkriva život junaka, a među njima su ukrajinska plesačica, Anđeo, Gana i Andrij, usamljena Eva i Adam, šarenokrila duša i mag, Stefanija, ljubavnica, balerina, dezerter, Boguslavka,Strankinja, Tereza…neverovatne priče o ljubavi, nerazumevanju, usamljenosti, složenom odnosu između muškarca i žene, gde je svako skidanje maske i smrt i vaskrsenje u isto vreme, a svaki lik, samo jedna od refleksija nas, čitalaca i autora. Zato je ovo magični realizam, spojen različitim kulturama u kojima se spisateljica našla. Zato, dok „putujete“ kroz ovaj životni karneval, skinite vaše sudske mantije, politički šeretski osmeh, odelo i kravatu, i „obucite“ široko otvorene oči i srce.
jedna od priča u zbrici Maskarade je Venac od različka:
Ja živim na ovom od sveta zaboravljenom ostrvu, gde ne doleću pelikani i redko doplivavaju pingvini, samo oni, koji se izgube od svoje grupe. Tu sam ja raširila svoju čarobnjačku vladavinu.
Tu Sunce hrani ljubavlju čudesno drveće s lišćem, koje podseća na lepeze, one kojima su robovi hladili svoje careve, istetovirane zmije. Danas tu niko ne upravlja, osim mene, ali moja vladavina nije od onih koje se služe bespomoćnima. Vladati magijom znači bez pomoći i naredbi svemu davati mir, ni iz čega raditi nešto neuobičajeno, čak i kada je „neuobičajeno“ prikriveno od drugh.
U dalekoj kneževini vladao je mag, moj gospodar, jer, lovivši jednom leptire, upade mu u mrežu moja šarenokrila duša. On se obradovao i sakrio me je u flašicu od kolonjske vode, gde joj je lepo bilo živeti. Od tada smo se sporazumevali preko snova i oznake prirode. Kada bi beli golub zagugtao na prozoru, znala bi da to znači: „Dobar dan! Želim ti srećan dan!“. A kada bi grom udario o bubanj iznad planine: „Ne gubimo vreme! Godine beže, kao uplašeni konji!“
Jedanput mi je preletajući ždral preneo poklon od maga – venac od različka. Zajedno s njim su došli i mirisi zrelog lana sa zrelim klasjem, ukrašenim poljskim cvećem uz kreštanje ždralova.
Predala sam se tome veoma, ali sam rekla sebi: „Drži se simboličnih objašnjenja, jer sada hodaš po kičmi planine između dve provalije. Ne zadovoljavaj se lažnim koracima pogaziti ovaj dar, da se ne bi skotrljala u provaliju. Nemoj da si neskromna: kada ti poklanjaju venac od različka, nemoj da misliš da je to dijadema!“
Čime da se odužim? Dugo razmišljajući, stvorih, na izgled, običnu pčelu. Mislila sam: on će umeti da pročita da mu šaljem sav med svoga kraja.
Kakvo je bilo moje začuđenje, kada mi je putujući ždral preneo magove reči: „ Ja ti poslah nešto meni sasvim drago, a ti si sve svela na pčelu, koja bi me ubola!“
To nerazumevanje me je zabolelo , i ja sam tražila neki rasplet, objašnjenje. Na kraju sam smislila kameleona, koji menja boje sa zelene na plavu, zatim opet na ljubičastu. Valjda će mag razumeti, da stvari nisu uvek kakvim se čine, da to, kako ćemo ih videti, zavisi od osvetljenja, od tona našeg glasa, od ugrejanog Suncem našeg srca, mislih ja, predajući ždralu kavez sa kameleonom.
Ptica se vratila i rekla kako se mag osmehnuo i rekao: „ Sada ona čak shvata da sam ja uzurpator prestola, neiskren čovek, koji jedno govori, a drugo radi, ili govori nerazmišljajući i to pretvara u nešto suprotno.“
Šta raditi sa takvim sagovornikom, koji sve pojašnjava na svoju nekorist? Krenula sam u šumu i ubrala amarantovu katileju (vrsta orhideje) sa stabla stoljetnjeg baobaba i predala za maga.. Možda će moja pošiljka imati uspeha, jer, kakve lažne oznake mogu da se cvetu pripišu, mislila sam.
Tada je već počelo hladno doba godine. Vazduh se obukao u krhotine leda, čak se i perje ždrala prekrilo injem. Katileja se, na dugom putovanju, smrzla i doletela do maga uvenula.
„E, kakva je ta čarobnica!“ – govorio je moj gospodar. „Prenosi svoja osećanja u mrtvom kavezu!“
Pustio je na slobodu moju dušu, ali se sam zatvorio u sebe i otuđio.
Osetila sam njegove misli i shvatila, da mu je bio potreban kod radi transkripta mojih zagonetki. Možda su nekada one mučile njegovo razočaranje i da mu je sada nedostajalo ono najiskrenije – poverenje. Znala sam da je u njemu bilo dovoljno fantazije, na koju sam računala na početku, ali fantazija bez poverenja vodi u drugi kraj.
Nisam mogla da ga osuđujem, jer sad više nisam imala snage ispravljati naš odnos. Popela sam se na stenu i bacila venac od različka. Gledala sam, kako je polako tonuo, i shvatila misteriju Smrti.
autor: dipl.fil. Sofija Vojvodić