KIČ I ŠUND
U prevodu – kulturno smeće, nevrednost; schund- strugotina pri štavljenju, obradi kože; loša stvar, loša roba, smeće. Delo koje nazivamo šundom ne nosi nikakvu um.poruku. Preplavljuje sve oblasti života, ne samo kulturu, te ometa i sprečava procese kultivisanja pojedinca i grupa.
Ova dva pojma nisu sinonimi! Šund stvaraju i koriste oni sa neprofilisanim kulturnim potrebama, sa željom da samo profitiraju na onome što izaziva efekat iznenađenosti onim stvarima, delima, pojavama, koje su, u stvaranju, prešle granicu dostojanstvenog i kulturnog i dospele, na žalost, u sferu prezasićenog, preterivanog, prenapadnog, vulgarnog u svojoj krajnosti, čime se svaka poenta umetnosti urušava. Pojam šunda se odnosi na kič u literaturi (u šund litertaturu ulaze ljubavni, erotski, krimi, vestern romani, dajdžest izdanja knjiga). Tako, šljašteća scenografija i neusklađene boje garderobe na nastupu folk pevačice ne mogu biti šund – oni su kič, a šund može biti samo tekst njene pesme. Nekada je za kič važio barok. U arhitekturi, zapravo, jedan od takvih gradova, a danas smatran simbolom romantike (od strane ljudi koji se vuku za popularnim, bez svog stava i predhodnog rasuđivanja, što je jedan ogromni problem koji je doneo šund i koji donosi (svaka epoha ima svoje nove prilive kiča i šunda)), važila je Venecija- prekitnjasta u svakom smislu, toliko, da posetioc biva brzo zamoren od prenaglašenih, prekrcatih detalja, do te mere da mu to i dosadi. Jedna devojka je na forumu Ana.rs o putovanju u Veneciju lepo i kratko rekla: „Meni seVenecija ne svidja, brzo dosadi”.
Znači ova dva pojma su svuda oko nas, namerno preterivanje, prenaglašavanje, poput previse rumenila, iako je bilo dovoljno tek onoliko da bi se prirodno, nežno naglasio nedostatak boje u licu. Današnjica obiluje šundom, toliko, da je šund ili sunovrat bolje reći postala prihvatljiva svakodnevnica, ali nikad kraja novim izlivima, gde se i najgore strugotine od ljudi iznenade. Naša civilizacija je, na žalost, osuđena na šund, na komercijalizaciju svega, aman baš svega.
Od nemačke reči sketch- skica, nacrt; etwas verkitchen- krišom podmetati, prodavati; kitchen- gomilavanje blata sa ulice=kič
Kič je danas neka vrsta antropološke konstante. Konstantna, opšta pojava u različitim epohama i društvima, u vidu nekreativnog, stereotipnog odgovora na kulturne potrebe koje su neizgrađene, nerazrađene. U tom smislu se prvi put ovaj pojam upotrebio u Minhenu 1860, kao oznaka za sladunjave, presentimentalne, patetične pričice, stvari. Nešto što se nekada smatralo kičom, utopilo se u prihvatljivu sferu i smatra se danas i umetničkim čak (nekada su Bitlsi smatrani za kič, a danas to nikako nije!). Kič preko uprošćavanja komplikovanih stvari služi njihovoj popularizaciji i na taj način doprinosi demokratizaciji kulture uopšte, pa je zato on svuda! Najglavniji su: religijski kič (religija vise nije religija već prava industrija čuda, da se ne nerviramo dalje o tome), politički (obećanja ludom radovanja, brzi preporod nam stiže svaki put), turistički (doleti na Bali, tamo je ko u raju, sigurno je “lepše” nego na Drini), porno kič (koji je uzeo maha toliko, da je industrija prodaje tela postala normalna i adaptirana u krugu porodice, gde je shvaćena kao normalna stvar, svakodnevnica, čime se direktno ugrožava pojam porodice i vaspitanja, odgoja.)
najmanje bitan je tu modni kič, ali treba napomenuti da je očigledna prevlast marke i reklame nad samom “krpom” i ukusom uopšte.
Kič je prodaja, profit, svega šta vam padne na pamet. Eto to je kič. Kao što više nije “bolesno”, već OMOGUĆENO da gej parovi usvajaju decu na primer, ili da se danas svaka treća osoba tetovira, ili da postoje emisije kakve postoje, itd.
Kič je imitacija, kopija, krivotvorina umetnosti, što je posledica te prekomerne, bezgranične industrijalizacije svega. Danas je kultura- za masu, za potrošačko društvo koje se nasilno oblikuje, čime se guši svaki dodir sa suštinom umetnosti. Ako je nešto popularno-onda je u redu, umetnost zarad umetnosti postojati više nikad neće. Pisci i umetnosti, uvučeni u takav krug, i sami su postali ambiciozni za popularnošću, koji zarad opstanka u takvoj kapitalističkoj sunovrati, nemaju mnogo izbora, te menjaju i stil i stav, i način rada, pod pritiskom kiča i hipnotizovani komercijalizmom i profitom. Time nastaju estetički ožiljci u tom kopiranju i ponavljanju, prenagašavanju, prenagomilavanju jednog te istog, još goreg, šablonom koji je metodičan, jedan te isti, dosadan (zato ne volim metodologiju!). Kič je zanimljiv, intenzivan, senzacionalan i lak za upoterbu. On pruža veće zadovoljstvo, jer se obraća većem broju čula istovremeno. Kič mentalitet je stvorio potrebu za tim da dobro piće dobije dobro pakovanje, da dobru muziku izvode lepi i doterani izvođači (što je sve praćeno pojavom video-spotova), da kvalitetna književnost mora da koketira sa snažnim emocijama straha, jeze, sentimentalnosti ili požude, kako bi održavala pažnju čitalaca. Komercijalni uspeh kiča može dovesti u zabludu da se kvantitet pomeša sa kvalitetom i da se kič poistoveti sa pravim vrednostima. Tako kič može zavesti prave umetnike da se njemu prilagode ili da potpuno izgube sebe u kiču.
Kič i šund zajedno dovode do hladnoće, ledenosti duha, nekreativnog čoveka koji proizvodi zarad profita lažne vrednosti- nevrednosti, koji proizvodi šablonski način razmišljanja i delovanja, mišljenja, što je najgore, bez sopstvenosti uključene da razmišlja svojim stavovima. Zato duh nema snage više. Kič je greh, jeftino rasparčavanje ljudskosti, slabost! Kič je nagomilavanje, gde populacija zajedno i istovremeno shvata na isti način, izbombardovan reklamama, popularizovanjem principa komfornosti, da se svaki vid pokušaja svede na automatski, mehanički, da gotovo i nema napora, što je DUHOVNA SMRT čoveka, stvaranje robota od ljudi; da čovek postane poslušan, da ne razmišlja, da sledi, bude ovca, da neka elita koja takav projekat vodi, planira i razmišlja umesto njega. Naše društvo je zato prosečno, bez individualnosti, jedan osrednji mediokritet. Isprazni lažni gestovi, izlizani, zalepljeni. “Tu nema ni reči o složenom i rafiniranom doživljaju sveta i umetnosti, psihologije čoveka. “- Đilo D.
Vida Ognjenović: “ Kič je globalni ujedinitelj na liniji prosečnosti”.
Ja: “Kič je linija manjeg otpora pred svime što je “svetsko”, “popularno”, makar to bilo nešto čega se ista osoba gnušala do maločas. To je strah od sebe, od moguće pogreške, od različitosti, od neprihvatanja, strah od izdvajanja od mase koja sledi tuđu svest. To je poricanje samosvesti. Kič je popularno zataškavanje svega “komplikovanog”, naprednog, vrednog u realnom smislu. Kičom dominira strah i nesamopouzdanje- jedan veliki krug nesamopouzdanja koji se širi u uvlači u sebe nove i nove žrtve koje, videći da nema drugog izlaza pred činjenicom da kič apsolutno vlada društvom- svesno ulazi u njega i biva usisan.”
Sofija V.